Napisao Dule Marinković
Objavljeno 9. juna 2014. godine
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Komentar na vest objavljenu u Politici, 9. juna 2014. godine.
Objavljeno 9. juna 2014. godine
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Komentar na vest objavljenu u Politici, 9. juna 2014. godine.
U današnjoj ‘Politici’ osvanuo je tekst ‘Ruža preživela zub vremena’, u kome se govori o unutarstranačkim reformama Socijalističke partije
Srbije (SPS). Naime, u proteklom periodu je bilo dosta polemike u javnosti u
vezi sa namerom vrha SPS-a da promeni ime, politiku i internacionalnu afilijaciju
stranke. S obzirom na to da je SPS video svoje mesto u novooformljenoj međunarodnoj
političkoj organizaciji ‘Progresivna alijansa’ formiranoj kao alternativa
Socijalističkoj internacionali (SI), rukovodstvo je došlo na ideju da napravi
samo naizgled kopernikanski obrt te promeni ime stranke i prilagodi tako da
prema imenu odgovara novim međunarodnim stremljenjima stranke. No, kako je u
Srbiji progresivno ime ["napredno"] zauzeto, a
verovatno većim delom i pritiskom stručnjaka iz oblasti političkog marketinga
ili čega već, odustalo se od ovakve namere. Što se tiče promene politike stranke,
ona je apsolutno nepotrebna jer je u skladu sa političkim programima partija
članica Progresivne alijanse [socijaldemokratske, trećeputaške]. Tako da je svakako jedino realno "promeniti" međunarodnu organizaciju, odnosno pristupiti međunarodnoj organizaciji – imajući
u vidu da SPS nije punopravna članica SI niti bilo koje druge međunarodne političke
organizacije. U osnovi najtrezvenija izjava u ovom kontekstu jeste izjava
Branka Ružića, koji postavlja vrlo jasno retoričko pitanje, zašto bi SPS nakon
toliko uloženog truda u građenje slike
o njemu kao “nečemu što je levičarsko”, menjao svoj brend. I apsolutno je jasno
da bi na političkom tržištu, u grupi povlašćenih političkih brendova, SPS
promenom svog brenda samo mogla biti na gubitku.
Sve ovo izneto je zapravo ne toliko interesantno i ne odudara toliko
od politike ostalih partija centra. Naime, ono što ovaj događaj izdvaja su izjave
čelnika SPS-a, u kojima oni sebe kandiduju za baštinike imena i dela Dimitrija
Tucovića. Ovo je već u direktnoj vezi sa politikom koju zastupa SPS, kako onom
koju kandiduje svojim političkim programom tako i onom, ne toliko drugačijom,
koju svesrdno sprovodi u koaliciji sa vladajućom Srpskom naprednom strankom
(SNS). S tim u vezi, Ivica Dačić kaže: “Pravo ime za našu partiju je
Socijaldemokratska stranka Srbije kao što je nekad bila partija Dimitrija
Tucovića [Srpska socijaldemokratska stranka, prim. aut.]. Ali to nije realno da
se desi.”
Potpredsednica SPS-a, Slavica Đukić Dejanović kaže da bi eventualne
promene u SPS-u predstavljale, kako prenosi Politika, “novo okupljanje, ali
‘umiveno, na način kako se to u politici radi i usklađeno s aktuelnim
trenucima.’” Politika ovde postavlja sledeće pitanje: “Da li tako ‘umiveni’
socijalisti mogu biti naslednici Dimitrija Tucovića?” Da li su zapravo ti isti sociajalisti i pre tog ‘umivanja’ mogli
biti naslednici Dimitrija Tucovića? I da li je dovoljno okačiti ime firme na
kojoj piše ‘socijalisti’, ‘socijaldemokrate’ ili ‘levica’ pa da se odmah, kao u
primeru odgovora istoričara Predraga Markovića, ta firma smatra naslednikom ideje
Dimitrija Tucovića? Ili su ipak iznad tog pukog poistovećivanja sa nazivom
stranaka bitniji politički program i politička praksa? Zaista, možete se zvati
bilo kako, čak i ne poštovati naučni osnov pri određivanju naziva stranke [onaj
koji treba da je u skladu sa političkim ciljevima stranke], ali ukoliko je vaš
politički program zasnovan na očuvanju kapitalističkog načina proizvodnje, te
zalaganjima za ‘umivanje’ kapitalizma i na socijalšovinizmu, dakle svemu onome
protiv čega je Tucović kao član Druge Internacionale ustajao, onda sebe ne
možete nazivati političkim naslednikom Tucovića, osim ukoliko nemate nameru da
ime i delo Dimitrija Tucovića ponudite uz svoj politički brend – onako kao što
Blic subotom uz svoje izdanje poturi po nekog književnog velikana – zarad što
bolje prodaje svog proizvoda, političke
magle.
U
Srbiji danas nema političke partije koja sebe može nazvati baštinikom ideje Dimitrija
Tucovića, i time se ne treba zavaravati. Da li će je biti? Naravno da hoće, i
to će isključivo biti politički dosledna radnička partija – nastala
inicijativom baze – sa nedvosmisleno jasnim komunističkim programom.