Napisao Dule Marinković
Objavljeno 11. septembra 2014. godine
Objavljeno 11. septembra 2014. godine
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Poznata je već priča o borbi bivših radnika
nekadašnjih jugoslovenskih industrijskih giganata iz Niša. O tome je u više
navrata pisala Klasna borba. (ovde)
Već deceniju unazad bivši radnici pišu
dopise, tužbe, organizuju okupljanja itd. Tim su se povodom okupili i danas
ispred zgrade kancelarije gradonačelnika Niša, verovatno se ni sami ne nadajući
da će na tom skupu dobiti ikakvu novu informaciju.
Metode
vlasti
Vlast sprovodi svoju politiku, stvaranu na
temelju vladajuće ideologije. Ta politika je antiradnička. Stub te politike
jeste svojinska transformacija državne imovine u privatnu. Svaki nivo vlasti
(republički, pokrajnski i lokalni) ima svoj udeo u sprovođenju te politike. I u
tom smislu nije bitno ko je od pobornika vladajuće ideologije, koja stranka, u
tom trenutku na vlasti, na bilo kom od nivoa.
Pored državnih interesa, nosioci lokalne
vlasti, vode računa i o ličnim interesima, koji su u sprezi sa državnim – te se
neretko dobit od svojinske transformacije, što od nagrade za uspešno obavljenu
privatizaciju što od neposrednog učešća u kupovini, zalomi i u njihov džep.
Tako je naprimer niška vlast, u danima pred
minule parlamentarne izbore, uložila svu svoju energiju ne bi li predupredila
radikalizaciju protesta radnika, sa dveju strana pristupajući ovom problemu. Sa jedne strane, analgetskim dejstvom pregovora sa ondašnjim v.d.
ministrom privrede, Igorom Mirovićem – od kojih radnici za uspomenu imaju zapisnike pune obećanja, uredno overene
potpisom i pečatom. Nije izostala, kao dodatna sigurnosna mera, ni bezbednosna
kontrola situacije od izvesnih stranačkih stručnjaka za pedizbornu sigurnost, svojevrsne discipline u rađanju. Sa druge strane pak, podvajanjem radnika na dve kategorije: prvu,
radnika firmi u stečaju koji imju potraživanja na osnovu tužbi i drugu, radnika
firmi u restrukturiranju koji potraživanja imaju od države kao poslodavca.
I dok tako podvojeni radnici brekću jedni na druge, a birokratama na
čelu skupa se pogled gubi u daljinu i digestivni trakt napreže, ne bi li svario sve ljute uštipke sa
sinoćnih poslovnih dogovora, situacija
na terenu izgleda ovako:
Slika
prva
Dok su radnici vikali, pretili, pozivali na
nerede, više teatralno nego u zbilji, iz zgrade gradonačelnika uredno su,
gotovo nečujno, iznosili svoje „znojnice“[1], ugledni građani ovoga društva - u
svojim opeglanim kariranim košuljama na kratke rukave, peglom uredno presavijenih na
ranflu.
Slika
druga
Na dnevnom je redu opet dopis. Za neke
dobro sastavljen, za neke opet ne. Predstavlja ga Ljubiša Slavković, desna ruka
gradonačelnika. Sadržaj gotovo istovetan, sa detaljnom genezom problema i
nekolicinom strogih prekora radnika, uz pretnju radikalizacijom protesta,
upućenih ministru. U konkretnom slučaju
novopostavljenom ministru privrede. Novopostavljeni ministar je uvek kec u
rukavu vlasti, jer je „još svež i nije odgovoran za rad svojih prethodnika“.
Međutim, jedan organizovan radnički forum,
eto makar na tom nekom bazičnom nivou, bi te uštirkane birokrate više uzdrmao
nego li sve teške reči upućene raznim predsednicima, premijerima, ministrima i
državnim sekretrima. Samo taj jedan gest radničke sloge.
Šta dalje?
Šta bi se to desilo sa svim tim ljudima koji su u rascepu između nezaposlenosti i nezaposlivosti,
sa jedne strane, i nedostatka uslova za starosnu penziju, sa druge strane, ukoliko bi
država napravila po nju kobnu grešku pa isplatila sva dugovanja koja ima prema njima? Većina
tog novca je uglavnom već potrošena. Otišla bi na dugove, jer je od nečega moralo
da se živi deset godina. Ono što bi i
preteklo istopilo bi se u roku od godinu dana.
Ovim ljudima nije oduzeto pravo na rad, ono
egzistira u ustavnom poretku zemlje, onako kao što su živa i sva ostala ustavna
načela, dakle baš tako - načelno. Njima
je, u opštoj privrednoj recesiji oduzeta
mogućnost da privređuju, jer su nepotrebna radna snaga – gledano iz ugla maksimalizacije profita. Naročito stariji.
Šta će biti kada se pošteno zarađeni novac otopi,
a ne ostvari se američki san?
Bez sagledavanja ovih pitanja, kroz kritiku
vladajuće ideologije, svaka pobeda u borbama na kratke staze predstavljala bi
samo flašu vode u pustinji. A da ni do te flaše vode nije lako stići, svedoči i
ova decenijska borba niških radnika za zaostale zarade.
[1] Mala uglavnom kožna torbica za lične stvari, poznata i kao toplomerka,
zbog specifičnog načina na koji se nosi (ispod pazuha).