Napisao Dule Marinković
Objavljeno 14. januara 2014. godine
U nedavnom intervuu za Večernje novosti, predsednik političkog saveta Demokratske stranke, g. Mićunović, je pokušao da građanstvu predoči kako demokratska stranka ne pripada njenim liderima [Tadiću i Đilasu], i to je formulisao na sledeći način:
Objavljeno 14. januara 2014. godine
U nedavnom intervuu za Večernje novosti, predsednik političkog saveta Demokratske stranke, g. Mićunović, je pokušao da građanstvu predoči kako demokratska stranka ne pripada njenim liderima [Tadiću i Đilasu], i to je formulisao na sledeći način:
“Predsednik Političkog saveta
Demokratske stranke Dragoljub Mićunović poručio je danas da, bez obzira na
ishod nesuglasica u toj stranci, važno da ona ostane jedinstvena i snažna
opozicija sadašnjim negativnim društvenim procesima, jer, kako je rekao, ona ne
pripada ni Draganu Đilasu ni Borisu Tadiću, već članovima i biračima
Demokratske stranke i, još šire, građanima demokratske Srbije.“[1]
Reći da stranka pripada ne samo
članovima i biračima, već „još šire, građanima“ ne može biti ništa drugo do
retorički trik i podvala. Stranke nastaju udruživanjem ljudi podudarajućih
političkih ubeđenja, ideja ili interesa i imaju za cilj da ta ubeđenja, te
ideje ili te interese sprovode kada dođu na vlast. Stranka bi, u teoriji,
trebalo da funkcioniše tako što su njena rukovodeća tela odgovorna širem
članstvu i zavise, u krajnjoj instanci, od odluka tog članstva. Na taj način
stranka, teoretski, pripada članstvu. Takođe, stranka ima svoju političku bazu,
svoje biračko telo, prema kojima takođe ima određenu odgovornost i koji svoje
glasove njoj daju verujući joj da će sprovesti određeni program na koji se
obavezala. Ukoliko se to ne desi, birači uskraćuju podršku i stranka slabi. Na
taj način bismo mogli čak da kažemo i da stranka pripada svom biračkom telu.
Međutim, ako uzmemo da različita
biračka tela, koja se formiraju pre svega prema različitim materijalnim
interesima, imaju samim tim i različita politička očekivanja – neretko i
suprotna, uzajamno isključiva – onda nikako nijedna stranka koja drži do svog
programa ne može reći da pripada „još šire, svim građanima“, a da se to ne
shvati kao najava izdaje svog biračkog tela već u predizbornoj retorici.
Stranka koja pripada „još šire,
svim građanima“ u stvari još uže, mnogo
uže, ne pripada čak ni svom biračkom telu, već je spremna da skakuće i menja
boje i mišljenja tako da podseća na staru reklamu za Robnu kuću – „za nekog
sve, za svakog ponešto“.
Štaviše, upravo onda kada stranka
ima za cilj da nekome obezbedi sve, ona mora u svojoj retorici nastupati tako
da svakom drugom nudi ponešto. Praksa svih dosadašnjih stranaka je dokaz toga.
Programi im se razlikuju minimalno, optužbe su uglavnom za to da će jedna
sprovoditi program bolje od druge – što je i glavni spor između SNS-a i DS-a.
Taj program nudi malo patriotizma, malo sportskih metafora, malo borbe protiv
korupcije, malo građanštine, malo sela itd. Ono što se od svega toga obistini,
međutim, jeste samo onaj deo vezan za „povoljnu investicionu klimu“ i „evropske
integracije“, to jest za sluganski odnos prema Evropskoj uniji i razaranje
prava radnika i institucija socijalne države zarad privatnih interesa krupnog
kapitala. Upravo zbog te suštinske svrhe današnjih političkih stranaka – u
prvom redu DS, SPS i SNS – njima i jeste potreban gore pomenuti švedski sto za
naivne. Teško da bi i ovo malo ljudi glasalo za njih kada bi otvoreno i bez
uzajamno protivrečnih dodvoravanja i obećanja rekli da ekonomski tajkunima nude
sve, a retorički i pred kamerama svakome u narodu ponešto.
Ukoliko ovo nije tačno, onda bi g.
Mićunović morao da objasni otkud novac Demokratskoj stranci za sprovođenje
enormno skupih predizbornih kampanja. Naravno na ovo pitanje bi trebali da
odgovore i čelnici drugih slon partija,
ali i ostalih parlamentarnih partija.
Da li se DS, ili bilo koja od
političkih partija finansira isključivo od članarina i sitnih donacija svojih
članova i simpatizera?
Stranka
|
Iznos potrošen na
izborima za NS 2012. godine[2]
|
|
Demokratska
stranka
|
468 mil. dinara
|
874 mil. dinara
(20% pre izbora)
175 mil. dinara
|
Ujedinjeni
regioni Srbije
|
458 mil. dinara
|
|
Srpska
napredna stranka
|
307 mil. dinara
|
|
Liberalno-demokratska
partija
|
228 mil. dinara
|
Naravno, predizborni troškovi
stranaka samo su jedan od izdataka, ali su baš zato i primer na kome se
najjasnije, zbog predizborne dinamike, može videti čije su stranke.
Političke partije su onoga ko ih
finansira, pa su, s tim u vezi, i politički programi stranaka koje ih imaju, u
interesu onih koji ih finansiraju. Zašto bi ih inače finansirali?
Demokratska stranka, s tim u vezi, zaista nije niti
Tadićeva niti Đilasova, kako to tvrdi g. Mićunović, ali je još manje stranka njenih članova [makar ne
svih] a nikako stranka „svih građana“. Ona je bila i ostala stranka krupnog
kapitala, zajedno sa svim drugim njenim raznobojnim bliznakinjama.
[3] Zakon o
finansiranju političkih aktivnosti čl. 20 st. 1.. i to 20% ovih sredstava, dakle, 0,02%, pre
kampanje i ostalih 80% [0,08%] nakon izbora partijama koje su osvojile
mandate. http://www.acas.rs/images/stories/1577-11.pdf
[4] Ukupni rashodi za
2012. godinu bili su 874.493.647.000 dinara. - http://www.mfin.gov.rs/UserFiles/File/zakoni/Zakon%20o%20budzetu%20RS%20za%202012.pdf