Objavljeno 22. decembra 2012. godine
O nacionalizmu te davne 1877. i danas
Izdvojio bih jedan članak, koji je u svojim delovima, pisan u duhu onog vremena, veoma aktuelan i danas; više od 130 godina nakon što je objavljen. Članak je objavljen u mađarskom radničkom listu Munkás Heti-Kronika.
Od izbijanja poslednje krize kapitalizma, u svetu su se rasplamsali protesti nezadovoljnih ljudi. Da ova kriza nije ista kao ona velika iz 1929. godine, kako je na nedavnom skupu to rekao prof. Đokica Jovanović, govori to što je posle najnovije krize najviši buržujski sloj (kapitalisti) postao još bogatiji na račun sitne buržoazije i radništva naročito; za razliku od pomenute 1929. godine kada su bogataši, zbog bankrotstva, masovno izvršavali samoubistva. Ovako nastala nepravda, u kojoj su bogati još bogatiji a siromašni još siromašniji, dovela je do protesta širom sveta. Međutim problem je u tome što neki od njih nemaju jasno definisane ciljeve ili pak pogrešno definisane ciljeve. Tražiti pravdu u okvirima kapitalizma, odn. zahtevati pravedniji kapitalizam, gubljenje je vremena i energije.
Od izbijanja poslednje krize kapitalizma, u svetu su se rasplamsali protesti nezadovoljnih ljudi. Da ova kriza nije ista kao ona velika iz 1929. godine, kako je na nedavnom skupu to rekao prof. Đokica Jovanović, govori to što je posle najnovije krize najviši buržujski sloj (kapitalisti) postao još bogatiji na račun sitne buržoazije i radništva naročito; za razliku od pomenute 1929. godine kada su bogataši, zbog bankrotstva, masovno izvršavali samoubistva. Ovako nastala nepravda, u kojoj su bogati još bogatiji a siromašni još siromašniji, dovela je do protesta širom sveta. Međutim problem je u tome što neki od njih nemaju jasno definisane ciljeve ili pak pogrešno definisane ciljeve. Tražiti pravdu u okvirima kapitalizma, odn. zahtevati pravedniji kapitalizam, gubljenje je vremena i energije.
Postoji jedino klasna
borba, a u njoj su obespravljeni protiv bogatih. U njoj nema mesta za državu i patriotizm (parole o nacionalnom jedinstvu) - jer klasna borba i ne
treba da bude u interesu države, ona treba da bude u interesu proleterijata
(obespravljenih).
Objavljeno u mađarskom radničkom listu Munkás Heti-Kronika, br. 2, 7. I 1877.
Nacionalno pitanje
[od jednog srpskog druga]
Srpsko-turski
rat uzbudio je čitav zvanični i nezvanični svet u najvećoj meri. Svaka država,
svaka vlada ima svoje vlastite interese, i dok se ovi usporedo razilaze, neće
moći da dođe između njih do sporazuma. Mađarska državna vlast veruje da procvat
jedne jugoslovenske države ne može biti u interesu Ugarske. Rusija hoće nešto
da “anektira” i da pod svojim okriljem
uspostavi južnoslovenske države, koje bi u datim slučajevima trebale njoj da
služe protiv Austro-Ugarske; Engleska,
ta klasična zemlja ukorenjenog građanstva, hoće s jedne strane da održi status quo (sadašnje stanje), a s druge
strane da zavede u pobunjenim pokrajnama “unutrašnju autonomiju”; skromna želja
Hrvata pak jeste stvaranje jedne moćne države, Velike Hrvatske, sa Bosnom i
Hercegovinom; Bugari se ne bi nimalo protivili uspostavljanju jednog velikog
bugarskog carstva; Srbi kao najmoćnija jugoslovenska nacija ne žele da zaostanu
iza drugih i goruća im je želja jedna velika srpska država, kakva je bila pre
500 godina pod carem Dušanom; oni su u nedoumici jedino zbog ličnosti jednog
budućeg Dušana... Srpska narodna stranka želela bi Hrvate i Bugare da dovede
pod svoju nacionalnu vlast, ali ovi su sa svoje strane skloni suprotnim
ciljevima i svako od njih želeo bi da vlada drugim.
Iz ovog se
vidi da i slovenski narodi nisu jednog te istog mišljenja. Pri posmatranju ovih
zapleta jasno se vidi ništavnost nacionalnig načela; ono nije sposobno da ostvari
jednu organsku celinu. Na mesto ujedinjenja stvara stvara raskomadanje i
mrcvarenje, i kome interes istočnih
naroda (podrazumevajući tu i Ugarsku) stvarno leži na srcu, taj mora da odbaci
to načelo i da bira put stvarne narodne koristi. S jedne strane različiti narodi, zavedeni od nacionalnih stranaka,
streme ka nacionalnoj “samostalnosti”, napajajući se punokrvnom nadom da će
usled toga biti osigurano njihovo materijalno “blagostanje”; s druge strane “vladajuće” vođe mađarskog
naroda zasićuju sirote narodne mase frazama, da bi ih što uspešnije mogle da
tlače a ove, rđavo poznavajući svoj klasni položaj, svuda slede svojim
izrabljivačima na njihov poziv. Nacionalisti se uzajamno mrze i smatraju se
prouzrokovačima svojih međusobnih nevolja, gospoda se pak vesele tome,
ubirajući plodove rada celokupnog naroda u svoje džepove i ni ne gledaju da li
je taj proizvod domaćih ili drugih narodnosti.[1]
Ta gospoda su bez predrasuda, ali narodu je potrebno da bude ispunjen
predrasudama, inače bi se zanimao i drugim stvarima, na primer zašto grof
Karačonji u posedu ima 80.000 jutara zemlje, dok su njegovi radnici prinuđeni
da gladuju? Razne nacionalnosti, isto tako kao i ovde “vladajuća” nacija, vrlo
bi brzo uvidele da nemaju razloga da jedni druge mrze, zato što su u stvarnosti
svi podjednako ugnjeteni i njihovi interesi su u saglasnosti jedni s drugim;
oni imaju podjednake dužnosti, ali prava nemaju. Među najrazličitijim
nacionalnim radnicima vlada najveća jednakost.
Otadžbina –
u reakcionarnom smislu – izgubiće kod naroda svoj pojam i pojedini narodi neće
svoju sreću više videti, na primer, u jednom Miletiću, već će ujedinjeni težiti
ka boljoj budućnosti. Tada narode više neće deliti na narodnosti, već na
radnike i izrabljivače, bez obzira na nacionalnost. Gospoda su već odavno
internacionalna, šta više i temelj današnjeg društva , policija je
internacionalna. Zašto, dakle ne bi i radnici sledili ovom primeru svoje
gospode? To vreme mora da dođe. Jer ova nacionalna mržnja, koja mrcvari Ugarsku
i gura tiraniju u prvi plan, nije prirodna, već jedna na silu nametnuta mržnja,
koja vremenom mora da nestane. Takvo stanje može samo da uspostavi socijalizam,
samo ovaj može da spase Ugarsku, samo on može da održi njenu prostornu
nepovređenost.
Narod treba
otadžbinu da zavoli. Ako je materijalno stanje naroda dobro – ovome je
politička sloboda bezuslovna posledica – onda ni jedna nacionalnost neće sa
uzdahom gledati na drugu državu, onda niko ni pomisliti neće na komadanje svoje
otadžbine, a ako bi se ipak neko usudio na tu pomisao, jednostavno bi bio
ismejan. Ako bi narodu bila dozvoljena politička sloboda, to bi se i u krugu dosadašnjeg
društva moglo postići. U Švajcarskoj stanuju i žive u miru jedan pored drugog:
Nemci, Francuzi i Italijani. Takvi odnosi trebalo bi da zavladaju i u Ugarskoj,
ako ne žele da posle dužeg ili kraćeg vremena nacionalnosti počnu da teže za
smušenom deobom. Ovaj kulturni zadatak može samo Socijalistička partija da
primi na sebe – jer je samo ona sposobna za to.
Nacionalna
mržnja mora da nestane, jer prava suprotnost interesa među raznim
nacionalnostima ne postoji. Narodi Ugarske doći će već do svesti o ovoj
činjenici, ali naša je dužnost da tome što pre izvojujemo važnost. Tada proleteri jedne nacije neće videti u
proleterima druge nacije svoje protivnike, već svoje prirodne saveznike;
štaviše, različite nacionalne stranke obrazovaće jednu stranku: partiju
izrabljenih, jer među raznolikim nacionalnim strankama doista ne postoje načelne
suprotnosti, ako samo to ne uzmemo u obzir da jedna želi da zavlada drugom.
Mađarska liberalna stranka se ranije isto tako borila za dobijanje vlasti, kao
što to sad čini Srpska narodna stranka. Tu nema načelne razlike. Da je narod
uvek taj, na kome će se prilikom svađa kola slomiti, u to nema sumnje. Jasno je
da sve dotle, dok različite nacionalističke stranke (vlada je isto tako
nacionalistička) igraju vodeću ulogu, ne može biti reči o slobodnom pokretu. Nacionalni princip moramo svim silama, koje
nam nauka pruža, da napadamo i uništimo. Jedan narod, koji se ne
priključije modernom kulturnom pokretu (socijalističkom pokretu) nema
budućnosti i bezuslovno mora da se pretopi u one narode koji na sreću
prihvataju taj duh vremena. Sada stvari stoje vrlo jadno. U mađarskom narodu se
još nije razvila ta svest, koja bi priznavala socijalizam kao modernu nauku i
koja bi mogla da ostvari slobodnu narodnu državu, u kojoj bi svaki građanin
naše zemlje bio podjednako zadovoljan. Na mestu toga iskusili smo da se javni
organ mađarskog radništva “Munkás Heti-Kronika”, jedva održava i da životari
samo na račun nemačkog lista. Ako nacija i u buduće ostane ravnodušna prema
modernom kulturnom pokretu, onda je pad siguran.
Svako separatističko nacionalno
stremljenje je strahovito štetno za našu otadžbinu. Ako bi, na primer, Srbi i
Rumuni hteli da se ocepe od Ugarske, onda bi čitavu masu mađarskog naroda
pobunili protiv sebe; naprotiv, ako mađarski moćnici hoće da tlače ostale
narode, onda mogu da izazovu najveće protivljenje kod raznih nacionalnosti i
tako se, u oba slučaja, razvija u najvećoj meri nacionalni razdor, koji je
toliko štetan za slobodni pokret.[2] Ako pak žele da ozbiljno zasnuju
interes narodao, onda mora da prestane nacionalna borba. Proleteri svih
nacionalnosti bratski ujedinjeni trebalo bi da streme ka postizavanju boljeg
stanja i da izvojuju ostvarivanje socijalističkog društva.
“Vaše ruke,
grube od rada, ovamo braćo! – tako treba da kažu proleteri jednog naroda proleterima drugog naroda – nas ne
razdvaja jezik; govorite makakvim jezikom, gde i kad želite. To nije razlog da
se uzajamno mrzimo. Vi ste isto tako siromašni kao i mi; vi sejete a ne
žanjete, kao mi; vi sukno i svilu tkate a idete goli, kao mi; vi graditi palate
visoke kao toranj a ipak stanujete po desetoro u najbednijoj kolibi, kao i mi;
drugovi, braća smo, amo dakle ruku i da pozdravimo slobodnu narodnu državu!”
Ako narod bude jedino tako govorio, onda je Ugarska spasena, spasena od
radničkog “ološa”, od “bednika” bez domovine.
S druge
strane, mora radni svet Ugarske isto tako da dozvoli slobodni razvitak susednim
narodima, podrazumevam tu balkanske narode. Ništa ne može biti tako opasno za
mirni društveno-politički razvoj Ugarske, no protiviti se oslobođenju raje,
koja ima toliko plemenskih rođaka u ugarskoj. Baš bi u njenom interesu bilo da
pruži mogućnost balkanskim narodima da se u našem smislu razvijaju. Ako se to
jednom postigne, onda će i tamošnji narod ići u korak sa napretkom Ugarske,
nacionalnih predrasuda će nestati i neće više biti nikakvih smetnji za
stvaranje velikog saveza država. Košutov Dunavski savez će se jednom ostvariti,
ali ne na osnovnim načelima koje je on propovedao. Savez naroda na Istoku
(Mađara, ugarskoh Nemaca, Rumuna, Srba, itd.) može samo na socijalističkim
temeljima da se ostvari, to je jedini spas. “Raskomadanje!” uzvikuju nacionalisti.
“Ujedinjenje” odgovaramo mi. Mržnju i rascep bacaju nacionalisti među građane
jedne te iste države. Mi želimo jedinstvo među radnicima. Napred, dakle,
budućnost će biti naša. Spasenje se nalazi u internacionalnom socijalizmu.
Slobodna Ugarska i slobodne susedne države: to je naš cilj. Ko se protiv toga
bori, to je naš neprijatelj, bio to Mađar, Nemac ili ma kakve narodnosti. Nacionalne razlike prestaju da postoje, i u
velikoj kulturnoj borbi čovečanstvo će se podeliti u dva tabora: u jednom će biti
izrabljivači svih narodnosti, u drugom pak radnici svih naroda. Ko će
pobediti zavisi od brojne srazmere. Ali, ne očajavajmo! Uvideli smo da u
socijalizmu leži spasenje, moderna nauka nije protiv nas, i radnici u svim
državama pretežu. Pomoću nauke i snage sve se može postići. Pobeda će, prema
tome, biti naša!...
(Svetozar
Marković, Celokupna dela XV, Zavod za
udžbenike i nastavna sredstva, Beograd 1996, st. 236-239)
[1] I
danas je završetak isti, s tim da danas nacionalističke stranke i ne moraju
previše da se trude - s obzirom da socijalizma vuče tegove prošlosti u vidu
onih koji su pokušali da ga „prilagode“, što je više moguće, svetskoj mejnstrim politici ili su ga iz ma kog drugog
razloga deformisali (revizionizam, staljinizam, real-socijalizam, reforme Denga
Sjaopinga i dr.) – što je gnevne ljude, pogođene klasnom nepravdom,
navelo da nacionalističku politiku razumeju kao alternativu. Ovo se danas manifestuje u Sloveniji, gde su
demonstranti objavili, naravno ne svi, da se neće deliti na levie i desne već
da je u pitanju „Svenarodni slovenački ustanak“. Taj će ustanak, bez adekvatne
definicije ciljeva, određivanja ka klasnoj borbi, roditi novu
političku i ekonomsku elitu; što u osnovi ne predstavlja nikakav pomak. To
bi značilo da su demonstranti ustali zarad nove elite, a ne zarad sebe.
[2] Ovo
bi se doslovno moglo primeniti i na trenutni međunacionalni sukob Srba i
Albanaca, ali i na ma koji drugi primer.