Napisao Dule Marinković
Objavljeno 11. novembra 2013. godine
Objavljeno 11. novembra 2013. godine
Ovaj noviji državni praznik ove je godine obeležen na više lokacija, ali je, kako to dolikuje, najpompeznije bilo tamo gde su najviše državne i crkvene vlasti. To se ovom prilikom desilo na ponovnom ukopu zemnih ostataka Milunke Savić.
![]() |
Milunka Savić |
Tako
je na beogradskom Novom groblju, predsednik republike Tomislav Nikolić, okićen Natalijinom ramondom, podsetio Srbe, u
zemlji i rasejanju, na zločin vlasti socijalističke Jugoslavije i na, kako
kaže, zaboravljen „vasceli istorijski kontekst pre Drugog svetskog rata“. Ovaj predsednik i zadužbinar u najavi, kaže
da se ondašnja vlast, koja nije marila za srpske velikane, ogrešila o Milunku
Savić. Ovo uprkos tome što je Milunka Savić jedinu, kako kažu, „uslugu od
države“ dobila 1971. godine, dobivši stan – iako mnogi zlonamerno govore kako
je tek dobila stan na četvrtom spratu bez lifta (što i tako predstavlja “domaći
zadatak” za sadašnju vlast). Međutim, izostavlja se da joj je 1945. dodeljena
penzija, kao i to što je sahranjena uz vojne počasti, koje su joj sledovale, na
Novom groblju među narodom gde joj je i mesto – prevashodno imajući u vidu da
je Milunka Savić delila sudbinu radničke klase svuda u svetu, te ratovala i
radila za tuđi interes. [1]
Njena
je sreća što iz rata nije izašla kao invalid, iako je više puta ranjavana u
ratu. Premda je ta „svetla“ – predratna – vlast, kako je vidi predsednik i
zadužbinar Nikolić, imala jedinstveno rešenje za invalide rata – naime, oni su
mogli slobodno da prosjače bez straha da će ih žandarmi rasterati sa ulica.
Tomislav
Nikolić bi trebalo da ima u vidu i to da je ta, deformisana ali ipak radnička
država, koju pominje, imala pozitivan odnos prema učesnicima rata. Ona je
učestvovala u obnovi groblja na Zejtinliku,
1969. godine (kada je groblje na Krfu prvi put nazvano Srpsko vojničko groblje) te u podizanju spomenika na čijoj
petojezičnoj osnovi, iznad teksta na srpskom jeziku, stoji grb Socijalističke
republike Srbije. Dalje, ovi su borci dobijali penzije po Zakonu o pravima boraca,
ratnih invalida i članova porodica, u kom su oni obeleženi kao „učesnici
ranijih ratova za oslobođenje zemlje“.
„Učesnicima ranijih ratova za
oslobođenje zemlje (u daljem tekstu: učesnici ranijih ratova) smatraju se lica
koja su učestvovala u Balkanskim ratovima, Prvom svetskom ratu kao pripadnici
srpske i crnogorske vojske, Topličkom ustanku 1917. godine, dobrovoljci Solunskog
fronta srpske vojske i pripadnici oružanih snaga bloka država u kome su se
nalazile Srbija i Crna Gora.“ (Član 2., stav 2. Zakona)
Dakle,
revolucionarna vlast Jugoslavije je itekako imala osećaja za to da su u tom
ratu – koji je vođen isključivo u interesu imperijalista – borci bili uvučeni u
imeperijlisičku igru i da im se mora obezbediti osnovna životna egzistencija. Ovo
se odnosilo pre svih na invalide rata, ma u čije ime da su ostali obogaljeni. Imajući
sve ovo u vidu, reklo bi se da Tomislava Nikolića ne brine odnos koji je SR
Srbija imala prema borcima Prvog svetskog rata, već onaj odnos koji je imala
prema profiterima ovog rata. S obzirom na to da Tomislav Nikolić, predsednik i
zadužbinar, smatra da su najsvetliji primeri srpskog naroda ratni profiteri i
špekulanti, onda cela njegova priča poprima smisao, jer ovakav je ljudski
šljam, koji profitira dok drugi stradaju, zaista bio na udaru revolucije. Dakle,
ona sorta ljudi koja je invalide terala na prosjačenje, a one koji su ostali
celi u hajdučiju.
Da
li se sadašnja, kapitalistička vlast – čiji je predsednik i zadužbinar Tomislav
Nikolić jedan od najsvetlijih izdanaka – drugačije ophodi prema onima koji su,
zavedeni njihovim lažima, krv prolili za njihov račun? Ovaj odnos možda
najslikovitije opisuje izjava Predraga Jovanovića, predsednika Saveza ratnih vojnih invalida, povodom
promena zakonskih odredbi o ratnim vojnim invalidima 2011. godine:
Svi su
da bi ostvarili prava već prošli najmanje dve lekarske komisije, a sada će valjda lekari utvrditi da li su
im u međuvremenu izrasle ruke ili noge ili su se neki digli iz mrtvih.
Drugo, pitanje je kako će neki doći do dokumentacije jer ne samo da su jedinice
u kojima su bili ukinute, već više ne postoje ni te vojske: od JNA, Vojske SRJ,
Vojske SCG, Teritorijalne odbrane... Da nije tužno, bilo bi smešno na koji
način se država ponaša prema ljudima koji su poginuli ili su dali deo tela
braneći je - kaže ogorčeno Ivanović. (Vesti ,
“Dok smo ginuli, bili smo dobri” ,
30. 12. 2011.)
Kontrarevolucija
je u svom jeku, „sloboda“ se nezadrživo razvija, tako da Tomislav Nikolić
slobodno može da gradi zadužbine dok se milioni nezaposlenih, na ovaj ili onaj
način, sasvim slobodno mogu dovijati do osnovnih životnih potrebština.
*
* *
Danas
je na vojničkom groblju u Nišu održan pomen poginulima, s tim da nije bilo
počasnog plotuna. Ako bi pretpostavili da plotuna nije bilo zato što u vojsci
nema dovoljno manevarske municije - mogli bi da kažemo da su vladajuće klase
velikih imperijalnih sila (Velika Britanija, Francuska, Belgija, Holandija,
itd.), zarad poginulih za njihove imperijalističke ciljeve (iz kojih ove i
danas crpe snagu svog međunarodnog položaja), mogli poslati makar sanduk
ćoraka.
[1] Nakon rata, Milunka Savić je radila kao čistačica Hipotekarne banke i još nekoliko kafana; sve vreme živeći u iznajmljenom stanu. Sa svojom je radničkom platom odškolovala svoju ćerku i još, kako se priča, tridesetoro dece, od kojih je neke i usvojila.